Nije tako strašno. Ljudi ostanu bez krova na glavom. Izgube bližnje. Izgube zdravlje. Ja sam samo ostao bez svoje najveće ljubavi. Ostao sam bez Tajlanda…
Bio je to 2. travanj 2019. godine. Više nije bilo izlaza. Znao sam već neko vrijeme da se moram vratiti kući i da su moji tajlandski dani odbrojani. Zauvijek. Bojao sam se tog posljednjeg dana na jugoistoku Azije, jer nisam znao hoću li ga provesti dostojanstveno kao sve prijašnje trenutke u ovom dijelu svijeta ili očajavajući, uz vrištanje i udaranje glavom u zid. Zapravo, kad sam se probudio tog jutra, još uvijek nisam bio siguran što će uslijediti.
Kiša je neprestano padala cijelo jutro i dobar dio popodneva. Prigodno. Kad je stala, u sumrak sam se popeo na vrh Hiltonovog hotela, na luksuznu terasu restorana na 34. katu. Prvi put u tri godine života u Pattayi. Preda mnom je bio očaravajući prizor, spoj prekrasnog zaljeva, pješčane plaže i moderne arhitekture, sve ukrašeno bojama koje može ponuditi samo zalazak sunca. Mišljenja su različita, ali za mene će ovaj grad uvijek biti najljepši na svijetu.
A popularni Beach Street bio je pun kulturnih manifestacija, Tajlanđana i Tajlanđanki u nošnjama, djece koja pjevaju, plešu i sviraju, ručnih radova i lokalnih specijaliteta. Kao da mi žele još jednom za kraj naglasiti koliko je ova zemlja bogata kulturom i tradicijom. Koliko je posebna i nezaboravna.
S prijateljima sam se već oprostio dan ranije. Tako je bilo lakše. Želja mi je bila posljednju večer provesti na jednak način kao i onu prvu: sam među nepoznatima, u potrazi za zadnjom neočekivanom i uzbudljivom pričom.
Takve priče garantirano nastaju u Walking Streetu, partijanerskom srcu Pattaye. Noćni klub Lucifer nikad ne razočara. Elektronska muzika na najvišem mogućem nivou, po tajlandskom ukusu, filipinsko pivo San Miguel u ruci i prizori lijepih djevojaka gdje god se okreneš.
Oko mene već ranije poznata lica, ali i neka potpuno nepoznata. Mnoštvo ljudi koji znaju uživati u životu. Užarena atmosfera, ekipa u stalnom pokretu, zavodljivi međusobni pogledi na sve strane i puno sretnih ljudi na kraju večeri. Tako izgleda noćni život partijanerske prijestolnice našeg planeta.
Katkad ti se u Pattayi posreći do te mjere da jednostavno ne možeš vjerovati. Nije bilo prvi put. U jednom trenutku ugledao sam anđela. Usred Lucifera. Rasplesano tijelo, nasmiješeno nježno lice i zaigrane oči koje me pozivaju da priđem. Nisam oklijevao.
“Ona ti baš dobro ne govori engleski,” upozorila me prijateljica. Još bolje. Baš zbog ovakvih trenutaka ovladao sam osnovama tajlandskog i sad sam odlučio iskoristiti sve adute koje imam.
“Kun suai maak! Naang-faa!” (คุณสวยมาก นางฟ้า), rekao sam joj, što u prijevodu na hrvatski znači “Jako si lijepa, anđeo”. U domovini možda nije sjajan pristup ovo reći odmah nakon upoznavanja, ali ovdje prolazi, pogotovo uz taj faktor iznenađenja korištenja lokalnog jezika, jedini među mutavim strancima od kojih mnogi ne govore ni engleski.
Stvari su se odvijale po planu i to vrlo brzo. No, nešto je bilo čudno oko ove prelijepe djevojke.
“Nikad se dosad nisam spetljala s Farangom,” priznala mi je, koristeći dobro poznati izraz za bijelce na Tajlandu.
Tko je bio mnogo puta u Pattayi, potvrdit će vam. Ovo je rečenica koju je od djevojke iz Walking Streeta gotovo nemoguće čuti. Ovo se ne događa baš nikad.
“Budi pažljiv i nježan prema njoj,” upozorile su me prijateljice. Bio joj je to tek prvi dan u Pattayi, prvi ikad proveden izvan svog rodnog mjesta. Njezina patajska priča tek je počinjala, moja završavala.
Par sati kasnije, držeći se za ruke napustili smo Lucifer i krenuli u poznatom smjeru. Imala je istetoviranog ogromnog zmaja, preko više od pola leđa. Nerijetki prizor među Tajlanđankama. Bila je pomalo izgubljena u novoj sredini, ali hodala je bez straha. Pridobio sam njezino potpuno povjerenje.
Boja kože koju Europljanke kvarcanjem neuspješno pokušavaju dobiti, raspuštena smeđa kosa i tijelo nježno od glave do pete. Par sati kasnije, ostao sam iznenađen njezinim vještim poljupcima i dodirima. Nimalo neiskusno. “Pa imam dvoje djece, što misliš kako su nastala?”, pohvalila se uz vragolasti osmijeh.
No, koliko god je druženje sa mnom bilo lijepo iskustvo za nju, što smo se više zbližavali, osmijeh je nestajao, a na površinu izlazila prava istina. Kad sam ih dobro pogledao, duboko u njezinim očima mogao sam vidjeti očaj i strah. U pozadini uzbudljive seksualne avanture ponekad se krije jako tužna priča.
Imala je 23 godine. Tata joj se razbolio i dobio Parkinsonovu bolest. Mama više nije bila s njima. Brat lijen i nesposoban. Neki idiot joj je još u srednjoj školi napravio dijete pa još jedno pa je ostavio samu. Na njoj je bilo da se brine za sve njih. Otvorila je dućan i prodavala dječju odjeću, ali novca nije bilo dovoljno. Obiteljski dugovi su se nagomilali na jezivu razinu i imala je tri mjeseca da pronađe dvjesto tisuća bahta ili ostaju bez svega. Došla je u Pattayu pronaći dobrog zapadnjačkog muškarca da spasi život njoj i njezinim najbližima.
Život niti jedne Tajlanđanke koju ćeš upoznati u Pattayi nije bajan, ali ovo je bilo previše. Otišao sam na bankomat, izvadio iz njega koliko god sam mogao i dao joj.
“Tako mi je žao što odlaziš,” rekla mi je, ali i da ostajem, ja nisam bio princ na bijelom konju kakav njoj treba.
“Budi oprezna, ovdje ima loših ljudi. Ali ima i jako dobrih. Nemoj se brinuti, lijepa si i naći ćeš pravog za sebe,” pokušao sam je utješiti na rastanku. Nažalost, par mjeseci kasnije saznao sam da je svaki sljedeći bio sve gori, a moj anđeo samo je padao sve dublje u depresiju.
Nakon što je otišla, ostalo mi je još nekoliko sati do ulaska u autobus koji vozi u zračnu luku. Putovanja bez povratka. Još nekoliko sati tajlandskog života. Oproštaj s prijateljima me nije emocionalno slomio, kao ni ova tužna ljudska priča, ali kad me gazdarica s kojom sam imao tako krasan odnos na ulaznim vratima moje omiljene sobe triput pitala kad se vraćam nazad i inzistirala na odgovoru, to me ipak dotuklo. Suze su krenule niz lice.
Trenutak polijetanja aviona bio je jako bolan, ali preživio sam. Život nam donese bolne trenutke, ali nakon nekog vremena se osjećaš bolje. Tajland je danas moja prošlost, ali čudesne uspomene žive zauvijek u srcu. Neke od njih zaista zaslužuju biti ispričane.
Vrijeme je da s vama podijelim svojih 25 najboljih priča iz Pattaye. Neke od njih su dramatične, neke neočekivane, neke smiješne. I svaka je manje tužna od ove…
Autor: Štefek Tajlandski
Sve nastavke priča iz Pattaye pronađite ovdje!
