Udaljen dvjestotinjak kilometara od Bangkoka i dva sata brodom od Pattaye, Hua Hin je posljednjih godina postao jedno od zvučnijih tajlandskih ljetovališta, no teško je u njemu naći nešto što već nema u barem stotinu gradića na našoj obali. Naravno, osim majmuna…
Brčkam se u bazenu. Ponosno pijuckam koktelčić unutar svog skupocjenog odmarališta. Lijeno šetam plažom. Nešto pojedem za večeru pa rano na spavanje. Tako izgleda boravak u Hua Hinu, uspavanom ljetovalištu sa zapadne strane Tajlandskog zaljeva.
Tko je u životu ljetovao u Dućama, Pirovcu, Selcu ili Vrsaru, točno zna što ga čeka u Hua Hinu. Jedina stvar po kojoj se ova sredina razlikuje od hrvatske turističke realnosti su majmuni. Tisuće makaki majmuna okupljenih na brdu oko hrama pod imenom Wat Khao Takiap koji žive u čudnoj, ali skladnoj zajednici sa psima, mačkama i budističkim svećenicima.
Turisti koji posjećuju Hua Hin klasični su namakači nogu pa atraktivno brdo majmuna koje nudi i najljepše vidikovce u ovom kraju nije baš posjećeno.
Dapače, velike su šanse da ćeš biti jedini čovjek okružen s tridesetak majmuna ako se po strmim stepenicama drzneš popeti na sam vrh hrama, najvišu točku koju ovdje možeš dosegnuti.
Gore si okružen čoporom primata, neki od njih skroz mali, a drugi pristojne veličine i solidnih mišića, taman dovoljno snažni da te našamaraju ako si nepristojan prema njima. Kad si prvi put sam na tom malom platou punom čudnovatih bića čije ponašanje ne poznaješ, moraš osjetiti nelagodu, jer ako se horda uroti protiv tebe, bez problema te mogu baciti dolje u provaliju.
No, makaki majmuni na brdu iznad Hua Hina neodoljivo podsjećaju na mnoge turiste. Ne vide nikog izvan svog čopora i sve ostale gotovo u potpunosti ignoriraju. Kad čuješ ciku ili dreku oko sebe i pomisliš da ćeš dobiti jednu iza ušiju, to su zapravo dva mužjaka međusobno zaratila.
Ova vrsta primata se hrani uglavnom voćem, a zanimljivo, stoji obavijest na brdu na tajlandskom jeziku koja glasi ‘zabranjeno je hraniti majmune iza šest popodne’. Boje li se redovnici da se majmuni prekasnim obrokom ne udebljaju? Nisam zoolog pa ne znam. Uglavnom, majmuni vole skakati po parkiranim autobilima, a nerijetko na njima i spolno opće.
Da im seks nije stran svjedoči i to što ih se namnožilo više od dvije tisuće unutar ekosustava u kojem nema mjesta za njih toliko pa su ih počeli preseljavati na susjedno brdo i sterilizirati, jer su se navodno počeli čak spuštati i krasti iz obližnjih kuća. Nisu izgledali tako očajno kad sam ih ja posjetio. Dapače, ostali su mi kao najljepša uspomena s ovog putovanja.
Hua Hin je jedan od onih gradova koji su puno bolji na fotografiji, nego u pravom životu. Raj za “instagramuše” i sve ljude kojima je važnije hvaliti se drugima, nego iskusiti nešto stvarno.
Beskrajno dugačka pješčana plaža glavni je adut ovog grada, mjesto na kojem ćeš naići na lutajuće turiste, ali i na male račiće koji se kad naiđeš srećom zakopavaju u pijesak, a ne grickaju ili bockaju.
U vodi iz nekog razloga nema mnogo ljudi. Valjda su turistima draži bazeni u hotelima. S obzirom da nema nijednog otoka na stotine kilometara od Hua Hina, valovi malo žešće udaraju u kopno, no čim uđeš malo dublje to je normalna morska voda kao i svaka druga, daleko od toga da će te nešto poklopiti.
Kao najtraljaviji plivač u povijesti Republike Hrvatske, svejedno ću izraziti čuđenje što se toliko ljudi svake godine utopi u Tajlandskom zaljevu, u tako mirnom moru koje te silom diže na svoju površinu, bio u vodi preko glave ili ne. Što bi tek bilo da se okušaju u olimpijskom bazenu.
Životinjski svijet zastupljen je i na plaži. Tu je bezbroj jahača na ponijima koji te nagovaraju da zajašeš njihovog ljubimca i daruješ im pokoju stotinu bahta.
Konji djeluju smireno i krotko, ali “žuta minuta” zna uloviti nekog od konjušara pa izazove galopiranje pijeskom kao u meksičkoj sapunici, a turisti mole Boga da se konj smiluje i ne pregazi ih. Zasad još nije bilo žrtava.
Iako ima samo šezdesetak tisuća stanovnika, Hua Hin je urbanistički tako osmišljen da ne možeš pronaći smještaj da ti je sve blizu. Naime, postoji jedna cesta slična Jadranskoj magistrali oko koje se razdužio grad kroz negdje 15 kilometara. Ako si blizu samom centru, bit će najbolje tržnice udaljene od tebe najmanje pet kilometara, a ako si se nastanio blizu njih, umrijet ćeš od dosade u danima kad ne rade.
Hua Hin je zapravo bangkoška vikend destinacija, a preko tjedna je gotovo potpuno mrtav. Od ponedjeljka do srijede je stvarno loše, u većini ulica ni psi ne hodaju iza deset navečer. U četvrtak zaživi tržnica Tamarind sa svirkom uživo pa naiđeš barem na malo života do bliže ponoći.
Od petka do nedjelje u akciji je jedan od jačih gradskih aduta, a radi se o tržnici koju na engleskom pišu Cicada Market (Tajlanđani to izgovaraju Sikeda).
U gradu siromašnom kulturom i lokalnom tradicijom, ovo mjesto ipak nudi nešto od toga. Umjetnici izlažu svoje ručne radove, naići ćeš i na nekoliko zanimljivih glazbenih sastava, uključujući i jedan koji svira jazz, a također i na teatar u kojem u pol 9 navečer započinje tajlandski mjuzikl.
Kad je kazališni tip zabave u pitanju, Tajland obično nudi tek raspjevane žene s penisom nakićene perjem pa je bilo osvježenje vidjeti nešto normalno, u što se možeš uživjeti. U mjuziklu se radilo o čovjeku koji se vraća u prošlost kako bi je promijenio i spasio ljubav svog života od pogibije. Naravno, draga mu je zaglavila na motoru, najsmrtonosnijoj stvari u Kraljevini.
S obzirom da je svaki dan igrao isti mjuzikl, a zabavnih alternativa baš nije bilo, poput Gorana Ivaniševića koji je “Sirove strasti” gledao sedam puta i ja sam bio slično uporan kako bih nakon bezbroj gledanja shvatio kraj predstave, ali rezultat je bio isti kao i u slučaju naše teniske legende. Neuspjeh. Naime, nije bilo noža za razbijanje leda, ali svejedno nisam uspio shvatiti što je autor htio reći u zadnjoj sceni. Moguće je i da se radi o nedovršenom djelu.
Kad su u pitanju sportske aktivnosti, valja reći da je Hua Hin okružen s pregršt golf terena, što vjerojatno objašnjava zašto njegovi gosti nisu moj tip ljudi. Ugostio je i WTA turnir krajem siječnja, u kojem je naša Australka Ajla Tomljanović dogurala do finala i onda prokockala dobiveni meč i poklonila titulu Jastremskoj.
Tenis se obično povezuje s glamurom, ali dolazak pješke do True Vision Arene u kojoj se igrao turnir je bio sve samo ne to. Naime, moraš proći ispod vijadukta pa preko neobilježenog željezničkog prijelaza, oko sebe osjećaš miris urina na svim stranama i onda kad misliš da si se napokon dokopao prestižnog zdanja, pred očima ti se pojave ogromne nakupine zemlje i bageri, baš usred turističke sezone i prvog povijesnog izdanja WTA turnira u ovom gradu. Cijenu karte su unatoč svemu procijenili na 300 kuna.
Naša Ajla mora da je noćima sanjala te hrpe zemlje iza kojih je propustila životnu priliku napokon osvojiti jedan turnir WTA ranga, ali za Hua Hin takva infrastrukturna nonšalancija nije ništa novo. Ulaz recimo na glavnu plažu bio je potpuno razvaljen, asfalt razrovan, a bager miruje.
Zbilja smiješno, jer vjerujte mi, ovdje ne dolazi nitko dok je u Europi toplo, imali su pola godine vremena to srediti. Da si neki naš gradonačelnik dopusti takav gaf, mediji bi ga razapeli. No, ovdje baš ne smiješ pisati što želiš, generali koji vode državu to ne odobravaju.
Vojska je ono s čim ćeš se vjerojatno susresti oči u oči ako pak poželiš džogirati u Hua Hinu. Naime, u južnom dijelu grada ili ćeš glumiti Mitcha Buchannona u pijesku ili se igrati životom trčeći grbavim pločnikom uz magistralu, ali zato na sjeveru postoji park idealan za tjelovježbu.
No, na ulazu te dočeka čovjek sa strojnicom u rukama i mrkim pogledom, a kolega te promotri od glave do pete i pita: “Jesi došao vježbati?”. U strahu da te ne likvidiraju kao sumnjivog stranog špijuna u ovom očito vojnom objektu, poželiš pobjeći van, ali onda te zatraže osobnu, daju nekakav kontrolni broj i dopuste da šetaš ili trčiš oko malog jezerca.
Nije zapravo lako naći informaciju o tom objektu oko Noi Thale jezera, ali zna se da je pokojni kralj imao nekakvu svoju rezidenciju u ovom gradu pa su možda ova naoružana mrka lica s tim povezana. Vjerojatno štite kraljevsku imovinu. Kako god, glavno da sam izvukao živu glavu.
Pronaći domaće ili inozemno društvo za izlaske ili druženje nije najjednostavnije. U zgradi u kojoj živiš okružen si ruskim obiteljima s malom djecom, europskim penzionerima i vječno prema svijetu zatvorenim Kinezima.
Tinder je mrtviji nego igdje drugdje, a na normalne domaće cure ne nailaziš nigdje, čak ni u jedinim šoping centrima vrijednima spomena, Blueportu i Village Marketu. Društvo ti tamo eventualno mogu praviti japanski šarani i ostale ukrasne ribe koje se lijeno koprcaju u vodi.
Jednostavno nemaš izbora nego posjetiti jedinu ulicu koja nije mrtva iza ponoći. Soi Bintabaht se nalazi iza Hilton hotela i tamo će te dočekati brojne barske djevojke i gosti koji su u najboljem slučaju samo stari, a u najgorem alkoholičari i mentalno nestabilni čudaci.
O djelatnicama barova mogu se napisati prilično dugi osvrti, svakako nisu najbolje što pruža tajlandski ljepši spol, ali naiđe se na simpatične. No, treba biti oprezan dok te žene vuku za rukav i nagovaraju da s njima popiješ piće. Neke od njih čeznu za zapadnjacima, ali ne znaju ni riječi engleskog i nikad nisu pričale s mlađim strancem od 60 godina.
Onda se pojaviš ti kojem su dlake u nosu tek počele rasti, raspričaš se na tajlandskom jeziku kao navijen, platiš joj piće, odvedeš je na sladoled, izvedeš u šetnju plažom. Misliš da si napravio dobro djelo, ali vraga. Objasniš joj da si ženskar i niškoristi čovjek, da imaš plaću s kojom ne bi mogao uzdržavati niti njezinog cucka, a kamoli mamu, tatu, brata, sina i bivola.
Sve ona to shvaća i negoduje, kategorički odbija ljubljenje prije braka, ali ne pomaže. Par sati nakon rastanka kreće ludilo! Milijun poruka, telefonskih i video poziva, a što noć dalje ide, tome nema kraja. “Radim, pusti me, ovo mi je kritična smjena,” apeliraš, ali bezuspješno. Pet poziva u nizu u 4 ujutro. Deset poruka nakon toga. “Ja dolazim k tebi!”, histerično prijeti i nema druge nego vlastitu sigurnost pretpostaviti spolnoj želji, blokirati je u mobitelu i izbjegavati ulice kojima se kreće.
Ako je već s barskom djevojkom završilo fijaskom, mora biti bolje u noćnom klubu. Ubiješ se dok pronađeš nešto što sliči na disko u Hua Hinu i završiš u Panama baru koji ima bar nekakvog DJ-a i okupljeno mnoštvo. Tamo upoznaš jednog od onih klasičnih engleskih ćelavaca koji ne može povezati dvije smislene rečenice i djeluje kao da je snifao ljepilo na Pešćenici. Mučiš se prevesti te neatrikulirane zvukove i onda shvatiš da je krasna nježna domaća curka koja sjedi u blizini njegova supruga. Katkad je Tajlanđanki jedini kriterij da je frajer Englez. Dok ne otputuje s njim živjeti u onu kišu pa shvati svoju zabludu.
No, uočavam ipak nešto za sebe, utegnuto, preplanulo i fino. Dolazi do mene, počinje mi se upucavati, vidim da je čudakinja, ali pomislim: jednu takvu sam otpilio, ne mogu svaku. No, onda se pojavi njezina potpuno ofucana prijateljica iritantnog ponašanja, krenu se ljubiti međusobno pa shvatiš da lezbijska akcija ponekad uopće nije uzbuđujuća. Uslijedi šlag na tortu koji te potpuno dotuče. Strankinja od 60 godina uoči promiskuitet i odluči se uključiti pa se jezik ofucane cure preseli u njezina usta, na radost muža penzionera koji oduševljeno kliče groznoj predstavi. Istrčavam iz kluba i četiri kilometra pješačim do sobe pokušavajući izbiti taj prizor iz glave.
“Ovo je previše za mene. Bježim u Pattayju, tamo su ljudi manje perverzni,” pao je zaključak donesen na temelju klimavih argumenata sljedećeg jutra, a brod usidren na Khao Takiab molu za samo dva sata me prebacio na drugu stranu Tajlandskog zaljeva. Onu na kojoj se bolje osjećam…
Autor: Štefek Tajlandski
