TOG KIŠNOG 7. lipnja 1993. na autocesti u Njemačkoj skončao je u snu, na suvozačkom sjedalu Golfa koji je vozila njegova djevojka Klara Szalatny kad je doživjela prometnu nesreću.
Tog dana Hrvatska je stala. Mlada država izgubila je jednog od svojih najvećih junaka, najomiljenijih sinova, čovjeka koji je bio inspiracija milijunima, a hrvatska košarka više nikad nije bila ista.
Otišao je kad je, igrački gledano, bio u najboljim danima, s 28 godina. Za njim je već bila veličanstvena karijera, puna trofeja, medalja, pobjeda i koševa. Ali i pred njim je bilo još toliko toga. Taman se etablirao u NBA ligi, u kojoj je bio na idealnom putu od egzotičnog fenomena do legitimne superzvijezde. Smrt je tu veličanstvenu karijeru prekinula baš kad je ulazila u zenit. Već je napravio jako, jako puno, a mogao je još više.
Baš zbog pitanja na koje nikad nećemo dobiti odgovor, što bi bilo kad bi bilo, Draženov lik i djelo prekrila je aura mističnosti, a ta mističnost pretvorila se u mit. Većini Hrvata nitko neće nikad moći dokazati da je od njega bilo i boljih i većih košarkaša. Dražen je otišao kad je bio na vrhu, a…
Pročitajte više na Index.hr
