Čim smo ušli u kuću, raspakirala sam stvari, palila mašinu za mašinom, otišla do trgovine, kupila nekoliko sitnica da hladnjak ne bude prazan i na kraju dana otuširala se i oprala kosu. I dok sam je raščešljavala pred ogledalom, umjesto lakoće koju sam udisala zadnja dva tjedna, udahnula sam tjeskobu.
Što ako iduće ljeto ne bude ovakvo? Što ako sutra ne bude ovakvo? Tisuću tih “što ako” uspjelo mi je proći kroz glavu u tih minutu ili dvije u kojima sam si dopustila takve misli.
Dan kasnije otišla sam na posao, a onda se na putu do doma zaustavila u teretani dogovoriti dolazak na trening, prvi nakon gotovo tri godine pauze, tako da barem u vlastitoj glavi zaustavim sve te “što ako”.
A da bih objasnila tu pauzu i pokušala dati smisao ovom tekstu, vratit ću se osam godina unatrag.
Prije osam godina prvi sam put čula rečenicu – dijagnoza nije prognoza.
Rečenicu mi je rekla moja neurologinja nekoliko dana nakon što je stavila potpis na prvi nalaz na kojem je pisalo da imam multiplu sklerozu.
S obzirom na to da sam se tih dana prvi put u životu ozbiljnije bavila tom bolešću i upijala velike količine informacija o ljudima koji…
Pročitajte više na Zadovoljna.hr
