SVAŠTA nešto sam znao prigovoriti Matiji Cveku u raznoraznim člancima.

Od sirovog oportunizma koji je, nažalost, odavno nemoguće nazvati manom i ostati ozbiljan pa sve do patetičnog povlađivanja publici kojoj pola skrin tajma otpada na Ženski recenziraj, imao sam što i prigovoriti. Glazba koju radi Matija Cvek izvrstan je primjer neugodno lascivnog uzdizanja iznad hoi polloi budala.

Hinjena fasada skromnog pjesnika, forsiranje funka kao mamca za kredibilitet, stilske odluke u aranžmanima priprostih balada: sve je tu. Matija Cvek radi glazbu koja je mučno ispod razine ove glupe komercijalne glazbe po kojoj volite srati, ali ima sreću što je kežualnim slušatelja ionako samo važan marketing i društvena prezentacija: “kako ću JA izgledati ako ljudi znaju da ovo slušam?”

Te iste hoi polloi budale u njegovoj glazbi prepoznaju poklon otmjenog pakiranja kojemu se valja diviti, ali uz dovoljno sugestije rezoniraju i sa plitkim sadržajem uvjeri li ih netko u to.

Taj netko su, dakako, mediji. Hrvatska industrija jednoglasno je odlučila da će lik biti zvijezda, htjeli mi to ili ne. Ta odluka je stupila na snagu…