Sinoć sam opet gledala Ponos i predrasude, filmsku verziju Joea Wrighta iz 2005. godine s Keirom Knightley i Matthewom Macfadyenom u glavnim ulogama, i opet sam plakala. Nije mi trebalo puno — već uvodna scena sasvim je dovoljna da mi oči zasuze, ali na onaj lijep način, kao na vjenčanjima. Mary za klavirom, dom obitelji Bennet, Longbourn, ispunjen smijehom i šalicama čaja, Lizzy koja se s knjigom u ruci probija kroz bijelo rublje na štriku, hoda pored gusaka, kroz blato i mirise bilja, cvrkut ptičica.
Osjećaj zbog kojeg u šaci držim rolu papira dvojaka je nostalgija. Tugujem za vremenima koja nikada nisam iskusila, ali i za vlastitim djetinjstvom što se polako približava kraju baš u trenutku kada ovaj film dolazi u kina (tada imam jedanaest godina i počinjem sanjati o zrelosti), zbog čega mi se ponekad čini i da oplakujem sve ono što smo kao društvo izgubili. Sve ono što sam ja izgubila; neposrednost života, blizinu prirode, dane kada sam…
Pročitajte više na Super1.hr
