Posljednji je dan siječnja, teška je zima, godina je 1911. U makedonskoj Strumici u mukama je u ponoć rođena djevojčica, zapisao je najveći Vangin istraživač i cijenjeni stručnjak na području psihijatrije Georgi Lozanov. Zbog komplikacija u trudnoći, majku su morali poroditi dva mjeseca prerano. Obitelj je bila gotovo na rubu gladi, kruh je jedva uspijevao zaraditi otac mučno radeći na poljima. Kući je dolazio bez imalo snage, izmožden od sunca, a unatoč tolikoj žrtvi, besparica je i dalje vladala.
Slabašno nedonošče te su zimske večeri umotali u životinjsku kožu i neispredenu vunu.
Vatra je lagano krckala, zagrijavala ih i osvjetljavala prostoriju. Polegli su bebu u blizini peći, pokraj topline, da joj udahnu život.
Majka je nad njom bdjela svake sekunde. Ime joj nisu željeli dati.
– Kako ćemo je nazvati? – upitala je zabrinuto svog supruga svježa majka.
– Pusti ime, treba vidjeti hoće li djevojčica uopće preživjeti – odgovorio je otac.
Njezina baka pogledala je…
Pročitajte više na 24sata.hr
