U demokratskom društvu mediji bi trebali biti ogledalo stvarnosti, a ne njezin projektor. Njihova je zadaća informirati i propitivati, jasno razdvajati činjenice od komentara te poštovati profesionalne standarde uredničke odgovornosti. No kada naslov, fotografija i emocionalni okvir počnu sugerirati poruku koja nema izravne veze sa sadržajem teksta, tada više ne govorimo o neutralnom posredovanju informacije, nego o konstrukciji percepcije. Upravo u toj suptilnoj, ali snažnoj razlici leži ključno pitanje povjerenja u medije i njihove stvarne uloge u oblikovanju javnog mnijenja, piše Dubravko Gvozdanović:
Mediji kao ogledalo ili kao projektor?
U normalnom, neki bi rekli i idealnom demokratskom društvu mediji bi trebali imati dvostruku ulogu koja bi se trebala ogledati u informiranju i propitkivanju. To bi logički trebao biti aksiom političke teorije i liberalne doktrine javne sfere još od Habermasa. No problem nastaje onog trenutka kada se medij prestane ponašati kao ogledalo stvarnosti i počne više djelovati kao projektor, oblikujući tako sliku prema unaprijed zadanoj matrici.
U posljednje vrijeme svjedočimo sve očitijem fenomenu u kojem „mainstream“…
Pročitajte više na kamenjar.com
