RIJETKO smo na ovim prostorima imali filmove koji su se direktno bavili nečim nadnaravnim. Još rijeđe smo pričali priče koje su u sebi sadržavale neki zanimljiv koncept koji bi, ispričan samo u sinopsisu, zvučao nevjerojatno uzbudljivo. Na sve ove tvrdnje dobar dio pučanstva, standardno deprimiran stanjem u domaćoj kinematografiji, dodao bi da je najveća rijetkost i gotovo mitska stvar uopće postojanje jednog kvalitetnog hrvatskog filma, ali, vjerovali ili ne, i tako nešto postoji… ili je makar postojalo.

Osobno, ne smatram da su hrvatski filmovi po defaultu loši, samo mislim da, naročito u periodu od početka neovisnosti države, kubure s problemom komunikacije sa širom publikom. Prosto rečeno – i dalje traže neki svoj specifični glas koji su bosanski i srpski susjedi odavno pronašli i njime govore i izražavaju se mnogo učinkovitije i s daleko većim odzivom i reakcijom gledateljstva nego što je to s Hrvatima slučaj.

Kada je Yu period u pitanju, hrvatski udio u zajedničkom korpusu je respektabilan, ali opet, nekako manje poznatiji i prihvaćeniji no unos na prvom mjestu dvije spomenute…