Kad je barka pristala, pred nama se ukazao samostan koji, prema predaji, seže sve do 617. godine, kada su ga na tom istom poluotoku, okruženom rukavcem Dunava, utemeljili irski redovnici. To bi ga činilo najstarijim samostanom u cijeloj Bavarskoj, mjestom koje je nadživjelo rimske ceste što su nekoć prolazile ovom dolinom, stoljeća ratova, sekularizaciju s početka devetnaestog stoljeća, koja ga je gotovo izbrisala s karte, i konačno obnovu pod bavarskim kraljem Ludwigom I. sredinom istog stoljeća. Hodajući prema samostanskom dvorištu, teško je bilo ne osjetiti tu težinu vremena, iako je sve oko nas, barokne fasade, uređeno dvorište, mirisi iz obližnje kuhinje, djelovalo iznenađujuće živo i toplo, nimalo poput muzejskog eksponata.
Pročitajte više na putnikofer.hr
