DUGO nisam gledao filmove Jakova Sedlara; nakon Četveroreda prestao mi je biti zanimljiv, mislim, što uopće može biti bolje i jače od Četveroreda? Tako sam propustio nekoliko njegovih igranih filmova, seriju dokumentaraca rađenih po principu jedan filoustaški, jedan cionistički i jedan o Juliji Timošenko, ili tako nekako, pa čak i kultni Bilo jednom u Hrvatskoj s Kevinom Spaceyjem u ulozi Tuđmana.

Gotovo da sam se zaželio njegovih filmova i zaista sam čitajući najave za novi film, 260 dana, na trenutak pomislio nešto u stilu “tko zna, možda je uz toliki filmski angažman u ovih četvrt stoljeća koliko je već prošlo do Četveroreda, ipak malo izbrusio svoje filmske vještine”. Da skratimo neizvjesnost koja sad lebdi u zraku, kratki odgovor je nije, dulji možete pročitati u nastavku.

Bože, čuvaj Hrvatsku…

Nije Sedlar prvi filmski nevježa unutar hrvatske kinematografije, no za razliku od drugih on je  izrastao u zbilja jedinstven i fascinantan brend: nema tog filmofilskog razgovora o hrvatskom filmu u kojemu već u trećoj minuti netko neće potegnuti njegovo ime kao neoboriv…