TREBAO je to biti jedan od koncerata za pamćenje: na gitari Peter Green, čovjek kojega su svojedobno prozvali boljim od Claptona. I ne mogu reći da nije bilo dobro, solaže su bile sasvim solidne, a popis pjesama za poželjeti, sve one stvari po kojima ćemo ga zauvijek pamtiti. Istina, bilo mi je čudno što im ritam gitaru svira jedan prilično nezainteresirani i ispijeni tip, koji kao da je zalutao na tu večer klasika blues rocka.

Nisam na to pretjerano obraćao pozornost do predstavljanja članova na kraju koncerta. Meni i ne samo meni sve su to bila nepoznata imena, a šok se dogodio onog trenutka kad su predstavili i onog u vremenu i prostoru izgubljenog ritam gitarista: TO je bio Peter Green, a onaj za kojega sam ne samo ja mislio da je on, tip koji je solidno pjevao i solirao, bio je neki sasvim stoti nebitni glazbenik.

Možete se, naravno, sada smijati svima nama koji nismo skužili tko je pravi Peter Green, mi smo generacija prije Googlea i Wikipedije, glazbenike smo prije svega znali s ploča.

A na radio stanicama moje mladosti niste mogli propustiti ovaj…