“NEKAD, u nekom drugom životu, bio sam osnivač tehnološke tvrtke. Bilo je to kasnih 90-ih godina, dok su svi pokušavali zaraditi na dot-com procvatu. Na fakultetu smo dvojica mojih cimera i ja pokrenuli internetsku tvrtku. Za otprilike 600 dolara mjesečno unajmili smo uredski prostor u podrumu jedne zgrade.

Izrađivali smo internetske stranice i softver za razne usluge. Živio sam raskošno, trošeći zaradu na školarinu, hranu i stereo uređaj. Na drugoj godini studija tvrtka koja je opremala poslovne zgrade brzim internetom angažirala nas je da izgradimo radno sučelje za svoje korisnike.

Bio je to ogroman projekt povjeren nekolicini studenata kroz neku kombinaciju nepromišljenosti i dobrotvornosti. Prihvatili smo posao koji nismo mogli odraditi, ali smo istovremeno osjećali da smo na putu da stvorimo nešto inovativno.

S novostečenim samopouzdanjem zaposlili smo svoje prijatelje i koristili svoju korporativnu karticu za poslovnu večeru u Nobuu. Za razliku od drugih mladih koji su izlazili, ja sam imao posjetnicu na kojoj je pisalo kreativni direktor”, za The New Yorker piše…