Ako zarađujete manje od ove cifre, službeno ste u siromašnijoj polovici Hrvatske

Dok službeni podaci o prosječnoj plaći sugeriraju blagostanje, stvarnost na blagajnama trgovina je znatno drukčija. Najnoviji podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) za početak 2026. godine otkrivaju duboki jaz između statističke vizije i realne kupovne moći građana.

Za razumijevanje standarda u Hrvatskoj, zaboravite na prosjek. Medijalna neto plaća od 1.278 eura je jedino relevantno mjerilo. To znači da točno 50% zaposlenih u zemlji prima iznos manji od toga. Ako je vaša plaća na ovoj razini, vi ste “zlatna sredina”, ali s europskim cijenama troškova života, ta sredina postaje sve tanja.

Ako zarađujete 1.300 eura, vi ste zapravo u “bogatijoj” polovici zemlje, iako vam se s obzirom na cijene u trgovinama tako možda ne čini.

Tko su pobjednici, a tko gubitnici novog poretka?

Siječanjske plaće, koje su na račune sjele u veljači, donijele su određene pomake zbog novog zakonskog minimalca od 1.050 eura bruto. Ipak, jaz između sektora ostaje golem.

Iako nominalne plaće rastu brzinom od skoro 10% godišnje, realna kupovna moć je pod pritiskom. Stručnjaci upozoravaju da se rast plaća u 2026. godini primarno događa u uslužnim djelatnostima zbog kroničnog nedostatka radne snage, no visoka cijena stanovanja i hrane u Hrvatskoj i dalje “jede” veći dio tog povećanja.

Zašto s malim plaćama plaćamo najskuplju državu?

Pitanje koje muči svakog od nas je – kako je moguće da su cijene u hrvatskim trgovinama često više nego u Njemačkoj, dok su nam plaće dvostruko manje? Poznati menadžer i stručnjak za maloprodaju, Slobodan Školnik, nudi analizu koja prstom upire direktno u samu strukturu države.

1. Teret 555 općina i 21 županije Školnik ističe da Hrvatska nije skupa zbog pohlepe trgovaca, već zbog neefikasnog sustava koji građani financiraju kroz svaku kupljenu stavku. “Plaćamo bespotrebnih 21 županiju i 555 općina. Ti golemi rashodi države ugrađeni su u cijenu svake štruce kruha”, upozorava Školnik. Birokratski aparat je nevidljivi trošak u svakom računu.

2. Korupcija kao nevidljivi porez Prema Školnikovim procjenama, korupcija u Hrvatskoj godišnje “pojede” oko 3 milijarde eura. Taj novac ne nestaje u vakuumu; on se nadoknađuje kroz visoke poreze i namete koji u konačnici podižu finalnu cijenu proizvoda na policama.

3. Jaz između bruto i neto iznosa Školnik naglašava da je radnik u Hrvatskoj “skup” poslodavcu, ali “siromašan” državi. Razlog leži u tome što iz bruto plaće radnik mora “nahraniti” goleme i često neproduktivne državne rashode. Dok javni sektor bilježi neselektivne poraste, privatni sektor guši visoka cijena države.

Da teorija o skupoj državi nije samo prazno slovo na papiru, najbolje pokazuju podaci s Numbea, najveće svjetske baze podataka koja u realnom vremenu prikuplja troškove života izravno od korisnika širom planeta. Usporedba Zagreba i Beča zorno prikazuje apsurd u kojem živimo: dok su troškovi rada u Austriji gotovo trostruko viši (43,4 € naspram hrvatskih 16,5 €), razlika u cijenama restorana i kave ni približno ne prati taj jaz.

Primjerice, dok Bečanin svoju kavu plaća više, on za nju radi znatno kraće, dok Zagrepčanin s medijalnom plaćom od 1.278 eura sve teže prati ritam cijena koje su tek 20-30% niže od onih u jednoj od najbogatijih europskih prijestolnica. Numbeo nam tako služi kao digitalni barometar preživljavanja koji potvrđuje ono što Školnik naglašava – hrvatski radnik je u sendviču između male cijene rada i visoke cijene sustava koja se prelijeva na svaki izdani račun.

Osjetite li vi najavljeni rast plaća ili ga cijene u trgovinama u potpunosti poništavaju? Pišite nam u komentarima.

Napomena uredništva: Podaci u ovom tekstu se temelje na službenim mjesečnim izvješćima DZS-a i podacima o uplatama doprinosa Porezne uprave.

Čitajte više na Novine.hr