Sekunda koja ubija: Nije se vratila kući svojoj obitelji, to mi je najveća kazna
Usprkos zakonima, upozorenjima i brojnim kampanjama, broj smrtno stradalih na hrvatskim cestama i dalje raste. Svake godine u prometnim nesrećama izgubi život oko 300 osoba. Donosimo dvije ispovijesti o krivnji, kajanju i životu nakon nesreće.
– Toga jutra sam se digao kao i svako prethodno jutro u pola četiri. Cijeli dan išao sam po gradilištima. Kasnije poslijepodne pokupio sam dijete iz vrtića, suprugu s posla i već umoran od posla došao kući. Večerali smo svi zajedno. Moji su me prijatelji zvali da idem popiti s njima par pića. Dvadeset kilometara od mjesta gdje živim bila je jedna fešta. I kroz razgovor, čašicu, jelo zadržao sam se do ponoći. Kada sam shvatio koliko je sati i koliko sam popio, koliko sam pijan, svejedno sam odlučio sjesti za volan. Iako su moji prijatelji bili protiv toga, imao sam mogućnost spavanja, odmoriti tamo, stigao bih sve, ali ne, jednostavno nisam mogao sebi dopustiti da mi netko objasni da ne sjedam za volan, ja sam morao otići kući, ispričao je prvi zatvorenik.
Unatoč tome što…
Pročitajte više na HRT.hr
