KOLEKTIVNA zavera čuđenja režimskih medija i njihovih analitičara zbog odbijanja druge strane da se odazove dijalogu koji je Aca Srbin velikodušno ponudio poraženim teroristima-blokaderima-zgubidanima, nije nešto što gledamo i slušamo prvi put. Cinično licemjerje kao manir postalo je opšte mjesto režimske komunikacije u Srbiji, a sam predsjednik svakodnevno svojim komentarima obogaćuje ovaj esencijalni sastojak kulturnog modela Ćacilenda.

Sjetimo se samo napada “gospođe sa dijagnozom” na dekanku Ekonomskog fakulteta u Nišu, kada je Vučić lakonski prokomentarisao da ga taj ubod nožem podseća na ono kada se domaćica poseče čisteći krastavac ili paradajz. Naime, i ptice na grani znaju da on svoje političke protivnike ne zove na dijalog u dobroj namjeri i da bi se nešto korisno dogovorao, već isključivo iz razloga da bi ih još jednom pobijedio.

Vijek i po bez dogovora i kompromisa

Vijek i po moderne Srbije, da ne idemo dalje u prošlost, jeste istorija pobeda i poraza. Nema dogovora i kompromisa, osim u prisustvu treće strane sa batinom u ruci. Nikada ovdašnja vlast ništa nije rešavala…