O selektivnoj sablazni, milosrđu bez istine i krizi duhovne vjerodostojnosti
Postoji trenutak u povijesti svake institucije kada prestane biti progonjena izvana i počne se raspadati iznutra. Taj se trenutak ne očituje nužno gubitkom moći, nego gubitkom sposobnosti samokritike. U raspravama koje se ovih dana vode oko filma Svadba manje me zanima sam film, a daleko više reakcije koje je izazvao.
Piše: Julijana Pavić
Ne zato što nemam stav o umjetnosti i njezinim granicama, nego zato što me zabrinjava psihologija uvrijeđene svetinje — osobito kada dolazi iz institucije koja bi trebala biti prostor istine, a ne obrane vlastitog identiteta.
Jer čim se povede govor o blasfemiji, vrijeđanju vjere i sablazni, nužno se nameće temeljno pitanje: što se točno brani — Bog ili slika o nama samima?
Bog, ako je Bog, ne može biti ugrožen filmom. Ali institucija može biti ugrožena ogledalom.
Selektivna sablazan i pomaknuti moralni kompas
Filozofski gledano, svaka moralna osuda razotkriva hijerarhiju vrijednosti onoga koji osuđuje. Ne postoji neutralna sablazan. Ono što nas sablažnjava govori više o nama nego o predmetu…
Pročitajte više na fenix-magazin.de
