Svaki put kad kroz teleskop pogledamo prema udaljenim galaksijama, gledamo u daleku prošlost. Fotonima za put do Zemlje trebaju tisuće i tisuće godina, no jedno pitanje ostaje – ne umara li se svjetlost na tako dugom putu? Da bismo pružili odgovor na to pitanje, moramo razumjeti kako se ona ponaša.
Svjetlost je, objašnjava Gizmodo, oblik elektromagnetskog zračenja sastavljen od električnih i magnetskih valova koji zajedno putuju kroz prostor. Kritično je naglasiti da svjetlost nema masu. Upravo zbog toga može se kretati najvećom mogućom brzinom u vakuumu: oko 300.000 kilometara u sekundi (ili gotovo 10 bilijuna kilometara godišnje). Ništa u svemiru ne putuje brže.
No svemir je golem. Svjetlosti sa Sunca, udaljenog oko 150 milijuna kilometara od Zemlje, treba osam minuta da stigne do nas. Svjetlost najbliže zvijezde nakon Sunca, Alfa Centauri, putuje četiri godine prije nego je vidimo, što znači da je udaljena četiri svjetlosne godine.
Gubi li svjetlost energiju?
U većini slučajeva – ne. Svjetlost može izgubiti energiju ako se rasprši, primjerice pri sudaru s međuzvjezdanim česticama prašine. No svemir je uglavnom prazan, pa svjetlosne…
Pročitajte više na Tportal.hr
