Od hercegovačkog krša do neretvanske mulji, od suše do poplava, od kamena do žaba – ovo je kronika o stotinama radnika koji su na svojim leđima iznijeli razvoj Dalmacije. Donosimo najdetaljniji popis imena i sudbina onih koji su prugu Metković – Ploče pretvorili u životni poziv.
Povijest se često piše kroz velike bitke i političke odluke, no prava, opipljiva povijest doline Neretve ispisana je žuljevima hercegovačkih radnika. Dok je domaće stanovništvo stoljećima bilo vezano uz ribarske mreže i poljoprivredne kulture, dolazak pruge u Neretvu otvorio je vrata jednoj sasvim novoj sferi života.
Sve je počelo s prugom Gabela – Dubrovnik, koja je davne 1901. godine prošla kroz mjesta poput Sjekosa, Hrasna, Hutova, Ravna i Huma. Na tom potezu od čak 111 kilometara, život je bio surov. Nije bilo tvornica, nije bilo plodne zemlje, a navodnjavanje je bilo samo san. U takvim okolnostima, željeznica nije bila samo posao – bila je jedini izlaz.
Nekoliko generacija Hercegovaca školovalo se i završavalo tečajeve upravo s jednim ciljem: zaposliti se na pruzi. Kada je u ratnom vihoru 1942. godine otvorena dionica Metković – Ploče, rijeka ljudi iz hercegovačkog krša počela se slijevati prema moru i močvari.
Šok na obalama rijeke
Dolazak u dolinu Neretve za te je ljude bio ravan odlasku na drugi kontinent. Istraživač Dragan Jurković Bokin, koji je godinama prikupljao svjedočanstva preživjelih željezničara, ističe da je oko 90 posto svih zaposlenika na toj pruzi bilo hercegovačkog podrijetla.
Mnogi su stigli s planinskim navikama u svijet gdje vlada voda. „Većina njih nije znala ni plivati, a kamoli voziti malu neretvansku trupicu“, navode izvori. Susreli su se s nepoznatim riječima – odjednom su morali naučiti što su sumpreš, škovacin, pala, kacavida, takujin ili kain.
No, najveći kulturološki šok bila je hrana i priroda. Dok su kod kuće sanjali o kapljici vode, ovdje su ih napadali rojevi komaraca, a lokalno stanovništvo koje jede žabe gledali su s potpunim nevjericom.
Hajduk protiv Dinama
Unatoč velikim razlikama u govoru i običajima, Hercegovci su se izvrsno uklopili. Ipak, jedna tema je uvijek bila „zapaljiva“ – nogomet. Neretvani su listom bili za Hajduk, dok su Hercegovci u dolinu donijeli ljubav prema Dinamu.
Kolodvori su odjekivali raspravama: je li bolji Nadoveza, Cuzzi i Hlevnjak ili su pak nedostižni Zambata, Čerček i Rora? Te su vječne debate, uz međusobno kumstvo i druženje, postale neraskidivi dio lokalnog folklora.
Spas za đake i težake
Bez ovih ljudi, Neretvani bi ostali odsječeni. Brodovi su plovili samo do Metkovića, a dobre ceste nisu postojale. Željeznica je povezala dolinu s Mostarom, Sarajevom i Dubrovnikom. Vlakovima su đaci putovali u škole u Ploče i Metković, a teretni vagoni odvozili su voće, povrće, ali i specifične proizvode poput „bunda“ i sturića koji su služili za bolju izolaciju kuća.
Zahvaljujući istraživanju Dragana Jurkovića, danas imamo popis ljudi koji su svoja zanimanja, a nerijetko i živote, utkali u ovu prugu.
U Metkoviću su radili i živjeli: Vide Matić (desetar iz Hutova), Stojan Previšić (skladišni radnik iz Hutova), Bariša Menalo (desetar iz Kolojanja), Pavo Hajvaz (prometni otpravnik iz Brštanice). Posebno se pamti tragedija Joze Jurkovića Zekića koji je poginuo na pruzi 1976. Tu su i tri brata Daničića (Vicko, Ivan i Nikola), te Božo Vučičević, Martin Gustin, Damjan Menalo, Nikola Jurković i Vide Previšić.
Otpravnici iz krša
Malu, ali važnu postaju držali su: Krešo Martić, Vide Jurković, Mate Jerkić, Vlaho Terkeš i Andrija Martić.
U Opuzenu su radili: Stojan Prkačin (rukovoditelj postaje iz Glumine), Martin Jurković Đuragin (čuvar pruge), Đuro Njavro, Ante Jurković, Miše Mustapić te Mato Papac.
U Kominu je radna snaga bila brojna: od Ivana Pijevića i Martina Jurkovića Zekića, preko manevrista Ivana Krešića i Petra Muse, do Jure Zovka koji je također položio život na tračnicama. Tu su radili i Andrija Falak, Ilija Miličević, Tomo Mustapić, Ivan Arapović, Pero Lakić, Luka Marčinko, Lovro Jurković, Vinko Obad te kondukter Milenko Aničić.
U Rogotinu su prugom upravljali Ivan Mustapić, Ilija Hajvaz, Srećko Bošković, Pavo Mustapić, Ilija Kuzman i Ljubo Krmek.
U Pločama, kao krajnjem odredištu, popis je najduži. Od pravnika Željka Skaramuce, preko brojnih prometnika poput Nikice Previšića, Rade Jurkovića, Dragana Šutala, Vlade i Denisa Jelčića, do strojovođa Nikice Menala, Marinka Previšića i Ivana Pervana. Tu su radili i rukovoditelji poput Milana Dodiga, Mirka Planinića i Nedjeljka Martića, kao i brojni drugi: Miho Ljuban, Mirko Bošković, Hasan Hajdarević, Srećko Jurković Zekić, Stjepan Šutalo, Lazo Butigan, Ćetko Vučičević, Nikica i Ivan Jurković Šaldo, Ivica Previšić, Neđo Jurković Adamov, Pero Bošković, Ilija Pavlović, Ilija Arar, Filip Krasić, Miro Pervan, Željko Prskalo, Vide Krešić, Slavko Džeko, Pero Džeko, Drago Aničić, Vlado Vrankić, Adem Repeša, Darko Bogut, Marinko Božić, Mijo Kvesić i Zlatko Menalo.
Kraj ere
Iako su ovi ljudi podarili Neretvanima bezbroj ugodnih i nezaboravnih putovanja, njihova djeca rijetko su nastavljala istim putem. Željezničarski poziv, težak i odgovoran, izgubio je privlačnost za nove generacije koje su završile druge škole.
Danas, ostaje samo sjećanje na „hercegovačke gorštake“ koji su zauvijek ostali na obalama rijeke, promijenili njezinu povijest i postali neraskidiv dio neretvanskog identiteta, piše Jabuka.tv.
