Hrvatska šutnja” nije samo metafora; to je fenomen ukorijenjen u povijesnom i društvenom iskustvu Hrvatske. Najpoznatije razdoblje povezano s tim izrazom je nakon Hrvatskog proljeća 1971., kada su jugoslavenske vlasti represivno ugušile političko i kulturno isticanje hrvatskog identiteta. U tom kontekstu šutnja nije bila znak pasivnosti, nego strategija preživljavanja: govor ili djelovanje protiv tadašnjeg režima moglo je imati ozbiljne posljedice – gubitak posla, zabranu obrazovanja, čak i zatvor.
Povijesna šutnja ubrzo je postala društvena norma. Ljudi su se suzdržavali od otvorene kritike vlasti, a izraz “hrvatska šutnja” počeo se koristiti za opisivanje opće nesklonosti da se izgovore rječite riječi u javnom prostoru, čak i kada je nepravednost očita. Time je tišina, iako nametnuta represijom, postala svojstvena karakteristika društvenog ponašanja, oblik kolektivnog instinkta samoodržanja.
Izraz političke suzdržanosti
Ovaj izraz također se koristi u širem, pejorativnom smislu za opisivanje navodne nesklonosti stanovnika Hrvatske da se otvoreno suprotstavljaju ili kritiziraju vlast, čak i kada…
Pročitajte više na Poslovni.hr
