Mario Vargas Llosa, glasovit protivnik sporta i sjajan pisac, objavio je 1996. članak o nogometu; u sažetku, Llosa govori sljedeće: “Postoje mnogi koji ne razumiju popularnost nogometa, dapače ga kritiziraju. Kažu da nogomet otuđuje i osiromašuje mase, jer ih udaljava od važnih pitanja”. (Očito, tu smo već na domaćem terenu, jer riječ je o marksističkoj kritici za koju su lex Perković i nogomet naprosto jedno te isto, spin.) Nastavak ide: “Oni koji ovako misle zaboravljaju da je važno zabaviti se.”
Svi smo pozvani
Ne čudi: drugi veliki pisac, Kundera, govoreći o svojoj “Šali” govori o agelastima, ljudima nesposobnim za smijeh. Ljevica tradicionalno prezire vic: vremena su uvijek ozbiljna i, drugovi, nije vrijeme za šalu. Tako je i s nogometom kao zabavom, pri čemu se zaboravlja da je ono što karakterizira zabavu, ma kako intenzivna bila, prolaznost i bezazlenost toga iskustva. Iskustva kojemu učinak nestaje u isto vrijeme kad i uzrok. Sport, za one koji u njemu uživaju, spektakl je koji ne nadilazi instant emocije; spektakl koji, za razliku od knjige, jedva da ostavlja trag u sjećanju, ne…
Pročitajte više na Poslovni.hr
