Bor, industrijski centar istočne Srbije, danas više podsjeća na scenografiju distopijskog filma nego na grad koji leži na jednom od najvećih nalazišta bakra i zlata u Europi. Dok se iz dubina zemlje svakodnevno izvlače tone dragocjenih ruda, na površini se odvija drama koja testira granice ljudske izdržljivosti i ekološke održivosti. Ovaj grad, nekadašnji ponos jugoslavenske teške industrije, postao je poligon za novi oblik ekonomskog rudarstva koji donosi milijarde profita, ali ostavlja pustoš u domovima običnih ljudi.
“U sjeveroistočnoj Srbiji, grad Bor rastao je oko nekih od najznačajnijih europskih nalazišta bakra i zlata. Od 1940-ih regija je brzo privlačila radnike iz cijele Jugoslavije. Majdanpek, udaljen samo 70 kilometara, proširio se oko još jedne ogromne rezerve, procijenjene na više od 600 milijuna tona rude. Desetljećima su ta rudarska središta održavala jugoslavensku tešku industriju, ali danas je to nasljeđe sve krhkije”, piše časopis Politico.
Tranzicijska prekretnica
Da bismo razumjeli današnji gnjev stanovnika Bora, moramo se vratiti u 1940-e godine. Tada je Bor bio obećana zemlja, regija koja je hranila cijelu Jugoslaviju i nudila sigurnost tisućama radnika koji su se doseljavali u potrazi za boljim životom. Razvoj susjednog Majdanpeka, s procijenjenih 600 milijuna tona rude, samo je učvrstio status ovog kraja kao strateškog srca države. Međutim, 2018. godina donijela je radikalan zaokret kada je kineska državna kompanija Zijin Mining preuzela kompleks, obećavajući modernizaciju i spas od stečaja, ali uz cijenu koju nitko nije mogao predvidjeti.
Najteži udarac zajednici zadala je znanstvena potvrda onoga što su mještani godinama osjećali. Studija uglednog Instituta za javno zdravlje “Dr. Milan Jovanović Batut” otkrila je poražavajuću istinu: stanovnici Bora u prosjeku žive deset godina kraće od ostatka stanovništva Srbije. Ovaj podatak nije samo statistika; to je izravna posljedica desetljeća akumuliranog zagađenja koje je kulminiralo nakon naglog povećanja proizvodnje pod novom upravom. Rizik od karcinoma, respiratornih i kardiovaskularnih bolesti u Boru je dramatično veći nego u bilo kojem drugom dijelu zemlje.
📢 Izašao je novi broj lista Kolektiv. Štampano izdanje je u slobodnoj prodaji, a u pdf formatu dostupan je na sajtu kompanijskog glasila.https://t.co/Hni592AiO2 pic.twitter.com/NkDTKAm2Ea
— Serbia Zijin Copper DOO Bor (@ZijinCopperBor) July 4, 2025
Borska reka kao “europski Černobil”
Problem nije samo u onome što se vidi, već u onome što se udiše i jede. Profesorica Snežana Šerbula s Tehničkog fakulteta u Boru godinama upozorava na prisutnost teških metala poput arsena i kadmija. Ove supstance prodiru u tlo i vodu, ulazeći u hranidbeni lanac mještana. Arsen je izravno povezan s oštećenjima jetre i bubrega, dok kadmij trajno narušava koštani sustav. Iako je topionica modernizirana, kapaciteti su toliko povećani da sustavi za pročišćavanje često ne mogu pratiti tempo eksploatacije, ostavljajući nebo nad Borom u sivoj magli toksičnih isparenja.
Ekološka katastrofa najvidljivija je na vodenim tokovima. Borska reka danas nosi neslavnu titulu jednog od najzagađenijih vodotoka na kontinentu. Analize sedimenta pokazuju koncentracije nikla i bakra koje su tisućama puta veće od dozvoljenih. Rijeka je biološki potpuno mrtva – u njoj nema riba, biljaka, niti bilo kakvog oblika života. Najgore od svega je što se to zagađenje ne zaustavlja u Boru; ono se preko Velikog Timoka širi sve do Dunava, pretvarajući lokalni problem u međunarodni ekološki izazov.
Osim nevidljivih otrova, mještani se bore i s doslovnim urušavanjem svog svijeta. U selu Slatina i okolnim naseljima, kuće se polako pretvaraju u ruševine. Zbog intenzivnih podzemnih miniranja i iskapanja bakra i zlata, na zidovima se pojavljuju pukotine u koje može stati ruka, a voda prodire u temelje. Obitelji koje su generacijama živjele od poljoprivrede sada promatraju kako njihova imovina gubi svaku vrijednost, dok im se nudi minimalna kompenzacija za zemljište koje kompanija proglašava “strateškim interesom”.
Borska reka je, kažu mještani, oduvijek zagađena. Aleksa Janošević, stariji stanovnik sela Slatina pored Bora, se ni ne sjeća da je ona nekada drugačije izgledala. “Ljeti strašno smrdi. Meni je kuća odmah pored rijeke i ne možeš sjediti navečer u dvorištu da popiješ kavu. Smrde fekalije. Nekad su tu bile vrbe pored rijeke, a sad je to sve pirit, sve je zagađeno”, kaže on i dodaje da se sjeća priča koje su mu pričali baka i djed: kad su bili djeca, kupali su se u njoj, tada je Borska reka bila čista.
“Djed mi je isto pričao da su u jesen vodom iz rijeke zalijevali vrt s kupusom. Poslije, kad je počeo RTB, prvo je bila malo žućkasta, a onda samo prljava voda. Sad od poljoprivrede nema ništa. Ne smijem zabosti lopatu u zemlju, sve je pirit. Ne može se tu ništa posijati, niti bi tu išta moglo roditi. Pirit je svuda”, objašnjava ovaj mještanin, piše Deutsche Welle.
Borska reka. Najzagađenija reka u Evropi. Bez i jedne žive vrste u njoj!
Mrtva.😡 pic.twitter.com/yCO87QTZQu— Ivana Parlić (@IvanaParlic) August 9, 2022
Fenomen “grada u gradu”
Novi društveni dinamizam donio je i osjećaj otuđenosti. Zijin je doveo tisuće radnika iz Kine koji žive u strogo kontroliranim kampovima unutar rudarskog područja. Ovi radnici su gotovo potpuno odsječeni od lokalne zajednice; rijetko im je dopušteno napuštati kampove, a njihova integracija u društveni život Bora je nepostojeća. Stanovnici ovo doživljavaju kao oblik “moderne kolonizacije”, gdje strani menadžment diktira uvjete života, dok lokalno stanovništvo polako postaje manjina u vlastitom gradu.
S povećanjem proizvodnje za 300 posto, došlo je i do pada sigurnosnih standarda. Bivši radnici, poput Željka koji je nakon nesreće ostao s trajnim invaliditetom, svjedoče o pritisku da se kvote ispune pod svaku cijenu. “Sigurnost je postala sekundarna u odnosu na plan proizvodnje”, česta je pritužba među rudarima. Povećan broj nesreća na radu i nedostatak transparentnosti o uvjetima unutar rudarskog kompleksa stvaraju atmosferu straha i nesigurnosti među zaposlenicima čija egzistencija izravno ovisi o kompaniji.
Da bi tekst imao veći autoritet, moramo ga staviti u globalni kontekst. Zijin Mining prati sličan obrazac djelovanja i u drugim dijelovima svijeta. Od Papue Nove Gvineje do Perua, ova je kompanija bila suočena s optužbama za kršenje ljudskih prava i ekološku degradaciju. Bor je samo jedna točka na mapi globalne potražnje za sirovinama potrebnim za zelenu tranziciju (električna vozila, baterije), gdje se cijena te tranzicije često “skriva” u zemljama s labavijom zakonskom regulativom.
Ekonomski paradoks: Kamo odlazi profit?
Iako je bakar postao najvažniji izvozni proizvod Srbije u Kinu, stručnjaci poput Stefana Vladisavljeva iz Beogradskog fonda za političku izuzetnost pitaju se koliko od tog bogatstva doista ostaje u zemlji. Većina rude izvozi se izravno u Kinu na preradu, a ugovori o koncesiji ostaju povjerljivi. Dok država bilježi rast BDP-a na papiru, lokalna infrastruktura i zdravstveni sustav Bora ne vide adekvatan povrat od profita koji se ostvaruje eksploatacijom njihovih prirodnih resursa.
Kineska ulaganja u Srbiju dosegla su razinu koja nadmašuje ukupna ulaganja svih 27 članica EU zajedno, što otvara ozbiljna pitanja o suverenitetu. Tragedija u Novom Sadu 2024. godine, gdje je poginulo 16 ljudi pri urušavanju stanice koju su obnavljale kineske tvrtke, dodatno je podgrijala nepovjerenje javnosti prema kvaliteti i sigurnosti projekata vođenih netransparentnim ugovorima. Bor je danas najvidljiviji primjer tog kompleksnog odnosa između ekonomskog rasta i gubitka kontrole nad vlastitim resursima.
Budućnost Bora visi o niti. Dok organizacije poput RERI-ja (Regulatorni institut za obnovljivu energiju i životnu sredinu) vode pravne bitke protiv zagađenja, građani ostaju rastrgani između potrebe za poslom i želje za zdravim životom. Bor više nije samo rudarski grad; on je simbol otpora i podsjetnik da se stvarni napredak ne može mjeriti samo tonama izvađenog zlata, ako je cijena tog zlata ljudski život i uništena priroda. Pitanje je vremena kada će pritisak javnosti i međunarodnih ekoloških normi natjerati institucije na konkretnu akciju, prije nego što Bor postane trajno nenastanjiva zona.
