Svjetski dan izbjeglica obilježava se 20. lipnja. Radi se o danu koji je posvećen podizanju svijesti o teškim uvjetima s kojima se suočavaju izbjeglice diljem svijeta. Također, to je prilika da se skrene pažnja na hrabrost i snagu ljudi koji su prisiljeni napustiti svoje domove zbog rata, progona ili nasilja.
Tim povodom na Europskom trgu u Zagrebu okupila se Koordinacija za integraciju, mreža organizacija civilnog društva koje pružaju podršku izbjeglicama u integracijskim i osnaživačkim aktivnostima te je pritom pozvala na solidarnost prema svim izbjeglicama i upozorila na probleme i izazove s kojima se oni suočavaju u Hrvatskoj.
Svoju priču putem pisma je podijelio tražitelj međunarodne zaštite Vladislav Arinichev koji je trenutno smješten u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu. Vladislav navodi priču u kojoj se kroz preplitanje osobno proživljenih te drugih priča vizualizira život tražitelja azila u Hrvatskoj.
‘Umoran sam’
Vladislav navodi da je u Hrvatskoj tek nekoliko tjedana, a smješten je u zagrebačkom Hotelu Porin, prihvatilištu za azilante. Objašnjava da policija tamo provodi redoviti mjesečni pregled, dok se drugi korisnici redovito žale na iste probleme. Trenutno ih je po dvoje u sobi, dok je prije toga bilo četvero u 15 m2, navodi.
“Policajac bezbrižno pretražuje moje stvari, gleda moje papire i označava moje ime na svom popisu – to je rutinski mjesečni policijski pregled. Idem u blagovaonicu na doručak. Prolazim hodnicima Porina, pokraj ljudi koje je također probudila policija. Ne smijemo van do završetka pregleda. Ljudi u redu žale se na probleme. Ovdje sam tek nekoliko tjedana, ali već sam umoran od slušanja istih stvari”, navodi Vladislav.
Također, objašnjava da sa sobom ima i laptop koji je nekim čudom preživio put te da na njemu pokušava naučiti hrvatski jezik. Navodi da mu tako skoro neće biti dopušteno raditi jer će dozvolu morati čekati oko tri mjeseca, dok neki ljudi čekaju i pola godine.
‘Ne mogu se vratiti’
Dodaje i da drugi korisnici često raspravljaju o tome kakva bi njihova prava bila u drugim zemljama. “Ovdje je od 50 tisuća ljudi koji su prošli kroz godinu samo 50 ljudi dobilo zaštitu. Mislim da uz moju sreću sigurno nisam jedan od tisuću. Razmišljam o onome što je ostalo kod kuće. Tamo definitivno ne mogu”, navodi.
“Nikoga nije briga što će dalje biti sa mnom. Ja sam samo jedan od 50 tisuća ljudi, brojka je u statistici. Ja sam samo jedan od tisuća. Ne znam koliko je teško obiteljima s djecom koja ih ne mogu poslati u vrtiće i treba im dugo vremena da ih upišu u školu. Ne znam koliko je teško dobiti radnu dozvolu i onda poslodavcu objasniti zašto te može zaposliti, koliko ti dozvola vrijedi i što će se dogoditi ako ti uskrate zaštitu.
Ne znam kako prevesti svoju diplomu o obrazovanju. Ne znam kako da pripremim papire za svoj slučaj, jer nisam pravnik. Ne znam da tisuće ljudi dobivaju odbijenice iz nategnutih razloga, a da ne razumiju što se događa u njihovim zemljama. Ja ne znam drugi način osim azila da ostanem u Hrvatskoj”, navodi Vladislav.
Oglasio se MUP: Zagrepčani u strahu da niče izbjeglički kamp na zapadu grada
‘Nitko me ne treba’
Također, Vladislav poručuje da se kao tražitelj međunarodne zaštite osjeća neshvaćeno i prepušteno samom sebi te da njegov nestanak nitko ne bi ni primijetio. Objašnjava i da većina izbjeglica nisu kriminalci, stoga smatra da policija ne bi s njima trebala postupati kao da su počinili kaznena djela.
“S tim moraju živjeti izbjeglice u Hrvatskoj. Pokušavaju se ujediniti u grupe, pokušavaju komunicirati s nevladinim organizacijama, ali ih u tome pokušavaju ograničiti. Podigli su ogradu oko Porina za vrijeme Covida i još uvijek stoji. Svi aspekti života izbjeglica bili su povjereni policiji i državnim službama”, poručio je Vladislav.
“Jedino što znam je da me ovdje nitko ne treba, da će svi oko mene učiniti sve da odustanem i odem iz Hrvatske. Zbog njih ću se osjećati kao da nisam čovjek, da nemam nikakva prava, da imam samo milostinju od gospode koju sam se usudio uznemiravati, da moj život ne znači ništa. Držat će me 21 mjesec u Porinu, učit će me hodati od kreveta do blagovaonice i natrag, ali ništa dalje od toga. Ako se usudim išta reći o uvjetima života u Porinu, o tome da se ne razumijem u pravne stvari, te o tome da se bojim za svoj život čak i dok sam u Hrvatskoj, nitko me neće poslušati”, zaključuje Vladislav.
Objava Zagrebačka priča koja tjera suze na oči: ‘Nikog nije briga, moj život ne znači ništa’ pojavila se prvi puta na Zagreb.info.
Pročitajte više na Zagreb.info
Pročitajte više na Grebza.com