Posjet prijestolnici Socijalističke Republike Vijetnam otkriva koliko su ponosni i žilavi stanovnici ove zemlje, a krase ih mrkost, strast prema elektronskoj muzici, trubljenju u vožnji, kao i sjedenju na vrlo čudnim malim stolčićima…
Sjever Vijetnama. Centar ponositog modernog komunizma kojeg osjetiš na sebi već u Noi Bai zračnoj luci, kada krajnje ozbiljni, a usporeni muškarci u zelenim uniformama satima izrađuju tvoju vizu za koju si platio dvadesetak dolara i moliš Boga da te prozovu i dopuste ti da ostaneš tih par dana kod njih.
Kad je viza napokon bila u mojim rukama, minibusom sam se uputio prema Hanoiju, glavnom gradu kojeg krasi snažna demografska eksplozija i već je prebacio sedam milijuna stanovnika. Prijevoz sam dijelio s urugvajskim parom, a muškarac, tipični južnoamerički mačist bio je iznenađen blještavim svjetlima oko nas i impresivnim prizorima dok smo prelazili most preko Crvene rijeke kojeg se ne bi posramile niti najsuvremenije zemlje.
“Mislio sam da je ovo poput Kube,” priznao je samodopadni sunarodnjak Luisa Suareza koji je do Vijetnama s curom putovao cijeli dan.
Vijetnam definitivno nije poput Kube, jer azijski komunizam je fleksibilniji i dopušta rast, pogotovo ako si u ekonomskoj zajednici s ostalim gospodarskim tigrovima ove regije. Naravno, Hanoi je glavni grad nacije od gotovo stotinu milijuna stanovnika pa mora biti reprezentativan čak i da je periferija najveća sirotinja, a koliko je zapravo ovo velika zemlja potvrđuje da je udaljen čak 1700 km od najvećeg grada južnog dijela države, Ho Ši Mina, odnosno bivšeg Saigona.
Prvo što uočiš pri šetnji ulicama ovog grada je to da je promet barem jednako kaotičan poput tajlandskog, ako ne i gori, s bezbroj motorčića koji zuje na sve strane te konstantno trube. Što si duže ovdje, postaje ti jasno da trubljenje uopće nema veze s onim što se događa u prometu, već da je to dio vijetnamskog stila vožnje pa to rade i usred noći, kad oko njih nema na cesti gotovo nikog. Pozdravljaju li tako svijet oko sebe ili ih taj čin smiruje, neka ostane tajna.
Rezervirati sobu u starom dijelu grada je najbolja opcija, a ako to napravite, pred vama će se prije ili kasnije ukazati velika katedrala Svetog Josipa koja nam otkriva da si stigao u još jednu od francuskih bivših kolonija. Može se vikendom ispred nje vidjeti čak i svatove, ali da ne bi bilo nesporazuma, u Vijetnamu čak 73% stanovnika ne prakticira niti jednu od velikih religija. Ili su ateisti ili vjeruju u neke svoje lokalne duhove i božanstva.
Kad je u pitanju hrana, vijetnamska kuhinja veliki je korak unazad u odnosu na tajlandsku. Doduše, s tajlandskim specijalitetima se teško što može mjeriti, čak i onima najjednostavnijima. Pho iliti juha s okruglicama koju domaći veličaju nije neka radost, cijenjena Bun Cha, pržena svinjetina vas također neće baciti u ekstazu, ali ono na što zasigurno nećete naići kod uglednog regionalnog susjeda je Banh Mi, tradicionalni vijetnamski sendvič. U njemu je fuzija mesa i povrća, svinjska kobasica s korijanderom, krastavcima, mrkvom i francuskim začinima. Nakon mjeseci i mjeseci jela s rižom, nije loš malo za promjenu.
Ono po čemu je ova zemlja zanimljiva je njezino pismo. Iako se radi o tipičnom azijskom zvukovnom jeziku, koriste naš alfabet još od 15. stoljeća, a tamo sam napokon vidio napisano “Đ”, prvi put izvan naše regije!
Na moje razočaranje, ne izgovara se kao “đ”, već kao “d”, dok se obično “D” u nekim kombinacijama čak vokalizira kao “z” pa ne čudi da ništa nisam mogao pročitati kako treba, unatoč poznatim znakovima pred sobom. S obzirom koliko je vijetnamski različit od engleskog, nije ni iznenađenje da se zgođušna recepcionerka u hotelu doslovno davila pokušavajući komunicirati na meni poznatom jeziku.
Možda je cura u hotelu bila privlačna, ali zgodne Vijetnamke sam u pravilu gledao samo na TV ekranu. Diljem ovog ogromnog grada vrlo malo impresivnih prizora, a pripadnice ljepšeg spola čini se da su u Hanoiju iznimno pasivna stvorenja, jer svugdje su u velikoj manjini u odnosu na muškarce te su vrlo rezervirane i ukočene.
U pravom svijetu s njima je bilo moguće komunicirati tek u rijetkim situacijama i nije to nikud vodilo, ali na Tinderu su bile nešto hrabrije. No, na čudne vrijednosti sam tamo naišao, konzervativne žene koje sjede doma, čekaju da nešto padne s neba i ponose se svojim djevičanstvom u tridesetim godinama pa sam zaključio da ovo definitivno nije podneblje u kojem treba tražiti “onu pravu”.
Prvi izlazak u Hanoiju otkrio mi je da noćni život nije ni sličan onima kod susjeda. U staroj četvrti bezbroj je malih kafića u kojima ljudi sjede na bizarnim stolčićima i piju pivo niske kvalitete za pedesetak i manje tisuća vijetnamskih donga, što je oko desetak kuna. Nikako mi nije jasno kako plastični stolac koji bi bio premali i za dijete od pet godina može biti tako popularan, ali nitko se drugi nije bunio.
Trešti vrlo agresivna muzika, oko tebe uglavnom mladi i većinom muškog roda, mrkih izraza lica, čvrsto odlučni da se nikad nikome neće ispričati ako nekog trknu ramenom, ponašanje za jednog Tajlanđanina nezamislivo. Vijetnam je bez sumnje zemlja u regiji u kojoj je divljenje zapadnjacima na najnižoj razini, pogotovo na sjeveru. Razlog je sasvim jasan. Na strani poraženog juga u Vijetnamskom ratu bili su Amerikanci, ubijeni su milijuni stanovnika, a najjača vojna sila svijeta doživjela je svoj najbolniji poraz u povijesti. Danas nezamisliv.
Vijetnamci se nisu maknuli daleko od tog rata pa sam mogao čuti na vijestima da se još uvijek priča o masakrima američkih vojnika šezdesetih godina, a milijuni ubijenih od strane komunističkog sjevera se naravno ne spominju. Nažalost, zapinjanje u prošlosti nije nešto čemu se mi u našoj regiji imamo pravo rugati.
Dakle, Vijetnam definitivno nije zemlja osmijeha, ali domaći žilavi koščati dečki ne idu dalje od mrkih pogleda ako ne provociraš. Osjećao sam se sigurno tijekom cijelog posjeta, a mogao sam i šetati usred noći kroz pola grada, bez da mi netko pokuša prodati ciglu ili me pita imam li dvije kune, spreman da kazni nedostatak suradnje.
Za srdačnost su se pak pobrinuli lokalni studenti. Naime, šetnja oko krasnog Haon Kiem jezera, u najljepšem dijelu grada ne može proći da te ne zaustavi skupina mladih i pokuša s tobom komunicirati na engleskom jeziku, željni vježbanja svojih jezičnih vještina. Bili su to svakako najugodniji trenuci mojeg posjeta Vijetnamu, pričalo se o svemu, čak i razmjenjivali kontakti i svakako je popravilo sveukupni dojam.
Osim Haon Kiema, za dobar dojam bez sumnje se brinu i ostala jezera, a prije svih ono zapadno koje lokalci zovu Ho Tay. Riječ je o ogromnoj vodenoj površini od pet četvornih kilometara, idealnoj za beskrajno dugu šetnju, a to je i područje na kojem imućni mladi Vijetnamci dolaze navečer na svoje, jer upravo se ovdje nalaze najjači noćni klubovi.
Jedan od najboljih zove se Hero Bar i moram priznati da me impresionirao. Ne zbog rijetkih djevojaka koje su ga tu noć posjetile niti dva kata na koja je bio podijeljen, već zbog DJ-eva koji su ponudili nešto bolje, jače i žešče od susjeda, kao i naše scene. Krv ti podivlja u žilama od siline s kojom te basovi udaraju u glavu i nakon toga čak i ako sam odlaziš u krevet, napuštaš klub sretan i zadovoljan. Zbog toga su na kraju Vijetnamci ipak zaslužili moj potpuni respekt…
Autor: Štefek Tajlandski
